O meni
Moje ime je Tanja Matanović Ekmečić, a moj profesionalni i osobni put razvijao se kroz duboko zanimanje za čovjeka, njegove unutarnje procese, odnose, tijelo i načine na koje nosimo iskustva kroz život.
Po svojoj struci sam psiholog, no život me vrlo rano usmjerio prema radu s ljudima i prema razumijevanju onoga što se događa ispod površine svakodnevice.
Kroz radno iskustvo, osobne životne okolnosti i dugogodišnje učenje postupno sam otkrivala koliko su tijelo, emocije, odnosi i unutarnji obrasci međusobno povezani.
Jedno od važnih iskustava u mom razvoju bio je rad njegovateljice u domu za starije i nemoćne osobe, gdje sam svakodnevno bila u kontaktu s ljudima u vrlo osjetljivim životnim fazama.
Taj rad me naučio prisutnosti, strpljenju, poštovanju i važnosti jednostavne, iskrene ljudske blizine.
U takvom okruženju čovjek nauči slušati i ono što nije izgovoreno — pogled, šutnju, napetost, umor, tugu, ali i potrebu za dostojanstvom, mirom i sigurnošću.
Taj rad me naučio prisutnosti, strpljenju, poštovanju i važnosti jednostavne, iskrene ljudske blizine.
U takvom okruženju čovjek nauči slušati i ono što nije izgovoreno — pogled, šutnju, napetost, umor, tugu, ali i potrebu za dostojanstvom, mirom i sigurnošću.
Posebno vrijedno iskustvo za mene bilo je i sudjelovanje na edukaciji Halliwick koncepta plivanja za osobe s tjelesnim i intelektualnim teškoćama, gdje sam se susrela s djecom čija su me autentičnost, neposrednost i prisutnost duboko dotaknule.
Taj susret dodatno je produbio moje zanimanje za rad koji poštuje individualnost osobe, njezin ritam i način na koji doživljava svijet.
Taj susret dodatno je produbio moje zanimanje za rad koji poštuje individualnost osobe, njezin ritam i način na koji doživljava svijet.
S vremenom sam i osobno prošla razdoblja intenzivnih izazova, uključujući burnout, iskustva povezana s ADHD-om, kao i fizičke ozljede koje su me prisilile da zastanem i drukčije pogledam vlastiti život.
Upravo su me ta iskustva snažno približila razumijevanju koliko je važno ne promatrati čovjeka samo kroz problem, simptom ili teškoću, nego kao cjelinu.
Naučila sam koliko su tijelo, živčani sustav, emocije, unutarnji obrasci i životne okolnosti neraskidivo povezani te koliko proces oporavka traži nježnost, vrijeme, sigurnost i pravi prostor.
Upravo su me ta iskustva snažno približila razumijevanju koliko je važno ne promatrati čovjeka samo kroz problem, simptom ili teškoću, nego kao cjelinu.
Naučila sam koliko su tijelo, živčani sustav, emocije, unutarnji obrasci i životne okolnosti neraskidivo povezani te koliko proces oporavka traži nježnost, vrijeme, sigurnost i pravi prostor.
Vođena tom unutarnjom potrebom za dubljim razumijevanjem čovjeka, započela sam studij psihologije, a svoje obrazovanje nastavila sam kroz školu integralne tjelesne psihoterapije (IPD) i dodatne edukacije koje povezuju rad s tijelom, emocijama i unutarnjim iskustvom.
Tijekom tog puta posebno su me privukli pristupi koji ne djeluju kroz nametanje, pritisak ili gotove interpretacije, nego kroz prisutnost, osluškivanje i poštovanje onoga što se u osobi prirodno želi pokazati i razriješiti.
Tijekom tog puta posebno su me privukli pristupi koji ne djeluju kroz nametanje, pritisak ili gotove interpretacije, nego kroz prisutnost, osluškivanje i poštovanje onoga što se u osobi prirodno želi pokazati i razriješiti.
U tom kontekstu posebno mjesto u mom radu pronašle su kraniosakralna terapija i sistemske konstelacije.
Kraniosakralna terapija privukla me svojom nježnošću, dubinom i poštovanjem prema mudrosti tijela.
Kroz taj pristup tijelo se ne prisiljava na promjenu, nego mu se daje podrška da se opusti, regulira i pronađe vlastitu ravnotežu.
U radu me posebno inspirira mogućnost da kroz suptilan, nenametljiv kontakt osoba ponovno osjeti sigurnost u vlastitom tijelu i prostoru.
Kroz taj pristup tijelo se ne prisiljava na promjenu, nego mu se daje podrška da se opusti, regulira i pronađe vlastitu ravnotežu.
U radu me posebno inspirira mogućnost da kroz suptilan, nenametljiv kontakt osoba ponovno osjeti sigurnost u vlastitom tijelu i prostoru.
Sistemske konstelacije otvorile su mi dodatnu dimenziju razumijevanja odnosa, obiteljskih dinamika i obrazaca koji često djeluju ispod razine svjesnog.
Taj pristup pomaže sagledati širu sliku i prepoznati dublje povezanosti između onoga što živimo danas i onoga što možda nosimo kroz obiteljski, generacijski ili odnosni kontekst.
U tom radu važno mi je da osoba ne bude svedena na problem, nego viđena u svojoj cjelovitosti, dostojanstvu i jedinstvenoj priči.
Taj pristup pomaže sagledati širu sliku i prepoznati dublje povezanosti između onoga što živimo danas i onoga što možda nosimo kroz obiteljski, generacijski ili odnosni kontekst.
U tom radu važno mi je da osoba ne bude svedena na problem, nego viđena u svojoj cjelovitosti, dostojanstvu i jedinstvenoj priči.
Moj pristup radu temelji se na uvjerenju da nije potrebno imati sve odgovore da bi proces mogao započeti.
Često je dovoljan siguran prostor, prisutnost bez osude, pažljivo slušanje i poštovanje ritma osobe.
Ne vjerujem u brza rješenja ni u gotove formule koje se jednako primjenjuju na svakoga.
Vjerujem u susret, odnos i proces koji poštuje ono što osoba jest i gdje se trenutno nalazi.
Često je dovoljan siguran prostor, prisutnost bez osude, pažljivo slušanje i poštovanje ritma osobe.
Ne vjerujem u brza rješenja ni u gotove formule koje se jednako primjenjuju na svakoga.
Vjerujem u susret, odnos i proces koji poštuje ono što osoba jest i gdje se trenutno nalazi.
